Genesis 37

1A Jakov življaše u zemlji gdje mu je otac bio došljak, u zemlji Hananskoj. 2Ovo su događaji Jakovljevi. Josif kad bješe momak od sedamnaest godina, pasijaše stoku s braćom svojom, koju rodiše Vala i Zelfa žene oca njegova; i donošaše Josif zle glasove o njima ocu svojemu.

3A Izrailj ljubljaše Josifa najvećma između svijeh sinova svojih, jer mu se rodio pod starost; i načini mu šarenu haljinu. 4A braća videći gdje ga otac ljubi najvećma između sve braće njegove, stadoše mrziti na nj tako da mu ne mogahu lijepe riječi progovoriti.

5Uz to usni Josif san i pripovjedi braći svojoj, te oni još većma omrznu na nj. 6Jer im reče: da čujete san što sam snio:

7Vezasmo snoplje u polju, pa moj snop usta i ispravi se, a vaši snopovi iđahu unaokolo i klanjahu se snopu mojemu. 8Tada mu braća rekoše: da nećeš još biti car nad nama i zapovijedati nam? Stoga još većma stadoše mrziti na nj radi sanova njegovijeh i radi riječi njegovijeh.

9Poslije opet usni drugi san, i pripovjedi braći svojoj govoreći: usnih opet san, a to se sunce i mjesec i jedanaest zvijezda klanjahu meni. 10A pripovjedi i ocu svojemu i braći svojoj; ali ga otac prekori i reče mu: kakav je to san što si snio? eda li ćemo doći ja i mati tvoja i braća tvoja da se klanjamo tebi do zemlje? 11I zaviđahu mu braća; ali otac njegov čuvaše ove riječi.

12A kad braća njegova otidoše da pasu stoku oca svojega kod Sihema, 13Reče Izrailj Josifu: ne pasu li braća tvoja stoku kod Sihema? hajde da te pošljem k njima. A on reče: evo me. 14A on mu reče: idi, vidi kako su braća tvoja i kako je stoka, pa dođi da mi javiš. I opravi ga iz doline Hevronske, i on otide put Sihema.

15I čovjek jedan nađe ga a on luta po polju, te ga zapita govoreći: šta tražiš? 16A on reče: tražim braću svoju; kaži mi, molim te, gdje su sa stokom? 17A čovjek reče: otišli su odavde, jer čuh gdje rekoše: hajdemo u Dotaim. I otide Josif za braćom svojom, i nađe ih u Dotaimu.

18A oni ga ugledaše izdaleka; i dok još ne dođe blizu njih, stadoše se dogovarati da ga ubiju, 19I rekoše među sobom: gle, evo onoga što sne sanja. 20Hajde sada da ga ubijemo i da ga bacimo u koju od ovijeh jama, pa ćemo kazati: ljuta ga je zvjerka izjela. Onda ćemo vidjeti šta će biti od njegovijeh sanova.

21Ali Ruvim kad ču to, izbavi ga iz ruku njihovijeh rekav: nemojte da ga ubijemo. 22I još im reče Ruvim: nemojte krvi proljevati; bacite ga u ovu jamu u pustinji, a ne dižite ruke na nj. A on ga šćaše izbaviti iz ruku njihovijeh i odvesti k ocu.

23I kad Josif dođe k braći svojoj, svukoše s njega haljinu njegovu, haljinu šarenu, koju imaše na sebi. 24I uhvativši ga baciše ga u jamu; a jama bješe prazna, ne bješe vode u njoj.

25Poslije sjedoše da jedu. I podigavši oči ugledaše, a to gomila Ismailjaca iđaše od Galada s kamilama natovarenim mirisavoga korijenja i tamjana i smirne, te nošahu u Misir. 26I reče Juda braći svojoj: kaka će biti korist što ćemo ubiti brata svojega i zatajiti krv njegovu?

27Hajde da ga prodamo ovijem Ismailjcima pa da ne dižemo ruke svoje na nj, jer nam je brat, naše je tijelo. I poslušaše ga braća njegova. 28Pa kad trgovci Madijamski bijahu pored njih, oni izvukoše i izvadiše Josifa iz jame, i prodadoše Josifa Ismailjcima za dvadeset srebrnika; i oni odvedoše Josifa u Misir.

29A kad se Ruvim vrati k jami, a to nema Josifa u jami; tada razdrije haljine svoje, 30Pa se vrati k braći svojoj, i reče: nema djeteta; a ja kuda ću?

31Tada uzeše haljinu Josifovu, i zaklavši jare zamočiše haljinu u krv, 32Pa onda poslaše šarenu haljinu ocu njegovu poručivši: nađosmo ovu haljinu, vidi je li haljina sina tvojega ili nije. 33A on je pozna i reče: sina je mojega haljina; ljuta ga je zvjerka izjela; Josif je doista raskinut.

34I razdrije Jakov haljine svoje, i veza kostrijet oko sebe; i tužaše za sinom svojim dugo vremena. 35I svi sinovi njegovi i sve kćeri njegove ustadoše oko njega tješeći ga, ali se on ne dadijaše utješiti, nego govoraše: s tugom ću u grob leći za sinom svojim. Pa i njegov otac plakaše za njim. A Madijanci prodadoše ga u Misir Petefriju, dvoraninu Faraonovu, zapovjedniku stražarskom.

36